Tekstovi

Bilala su voljeli svi ashabi. Ali, ljudi su ipak samo ljudi. Čine greške i propuste, te sa kaju i traže halala. Jedne prilike, zbog neke sitne prepirke, plemeniti ashab Ebu Zerr, r.a., obratio se Bilalu riječima: ''Ti, sine crnkinje!'' Bilal se naljutio i Poslaniku, s.a.v.s., ispričao šta se desilo, a on Ebu Zerru reče: ''Zar da ga zbog njegove majke omalovažavaš? Ti si doista čovjek u kome još ima džahilijjeta.'' (Buhari, 1/13, Muslim, br. 1661)

Preveo i prilagodio: Amir Durmić

Muslimanima je prvi mujezin dobro poznat. Bilal b. Rebbah, ime je koje vole vjernici, a za njegovim glasom žude srca iskrenih monoteista. Bilal, r.a., rođen je dva puta i proživio je dva života. Prvi put je rođen kao rob, a robom ga učiniše zlotvori koji su prema njemu grubo i nemilosrdno postupali, te ga bičem nepravde i nasilja svakodnevno udarali. Ništa nije imao, njegov glas nije se čuo, a njegovo mišljenje niko ničim nije brojao, niti je u upravljanju svojim životom ikakva udjela imao. Odvojen je od svoje majke i ostale porodice te silom doveden u Mekku, gdje je živio životom roba, ponižen i bezvrijedan.
Odjednom, Bilal se ponovno rodi! Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa Safe povika: ''Nema boga osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Obraćao se Poslanik, s.a.v.s., mekkanskim prvacima i predvodnicima. Zvao ih je u Istinu, a oni su je odbacili i nevjernici postali. U laž su Poslanika ugonili, neprijatnosti mu nanosili i nepravdu i nasilje mu činili. Tada Uzvišeni objavi: ''Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da lice Njegovo zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.'' (El-Kehf, 28) Gospodar svjetova poručuje Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se okani tih oholih bezbožnika koji kod Njega nikakve vrijednosti nemaju, te da na njih ne troši svoje vrijeme niti trud. Allah poručuje Svome Poslaniku da ni ne pomišlja da će islam izvojevati pobjedu preko ruku tih silnika, već mu savjetuje da se okrene prema onima koji žele Allahovo lice i Kuću ahiretsku. Poručuje mu da se usmjeri ka siromasima i nevoljnicima, slabim i nemoćnim, te da njih uzme za svoje društvo i sljedbenike.  

Poslanik, s.a.v.s., takve je potražio te ih i našao. Našao ih je među slabima i nemoćnima, među ugnjetavanim i poniženima, a među njima je bio i Bilal b. Rebbah, r.a.  Kada je Bilal, r.a., vidio Poslanika, s.a.v.s., silno ga je zavolio. A kako i ne bi, kada je Poslanik, s.a.v.s., u srca svojih drugova posadio sjeme ljubavi koje je niklo, učvrstilo se i razgranalo, te dalo svoje najljepše plodove. Svi ashabi silno su voljeli Vjerovjesnika, s.a.v.s., toliko da bi ga u jeku bitke svojim tijelima branili od udaraca sablji, i toliko da su više željeli da oni na komade budu sasječeni prije nego što Poslanika, s.a.v.s., i trn jedan ubode. Tako je Bilal zavolio Poslanika, s.a.v.s., silnom ljubavlju koja je zaokupila njegov sluh i njegov vid, te osvojila njegovo srce. On mu je uvijek bio pred očima, stoga je i posvjedočio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. Međutim, kada je Bilal primio islam, silnici se okupiše i  na velike muke ga staviše. Željeli su da napusti riječi šehadeta, što je on kategorički odbio. Uzvratili su mu zatvorom, udarcima, patnjom i nanošenjem raznih vrsta poniženja i boli. Bacili su ga ne vreli pustinjski pijesak u vremenu najžešće vrućine tražeći od njega da se vrati u kufr koji su oni ispovijedali, ali on to glatko odbi i reče riječi po kojima će ostati upamćen: ''Ehadun Ehad'' – Jedan Jedini! Što su ga više udarali, njegov glas bio je glasniji, prodorniji i upečatljiviji: Jedan Jedini… Čudan je slučaj Bilala, r.a., i svih ostalih njemu sličnih, koji su prije islama bili ili prosti beduini ili bijedni robovi, pa ih je Uzvišeni Allah islamom uzdigao tako da su preko noći postali armada koja je snagom riječi la ilahe illallah potresla čitav dunjaluk i osvojila svijet.

Otkup iz ropstva
Ebu Bekr, r.a., prošao je pored Bilala kojeg su mušrici mučili, pa upita njegovog vlasnika, zločinca po imenu Umejje b. Halef da mu proda Bilala, a on mu reče: ''Uzmi ga za deset dinara!'' Ebu Bekr mu na to kaza: ''Tako mi Allaha, da si za njega tražio stotinu hiljada dinara, ja bih ga otkupio!'' Ebu Bekr otkupi Bilala, r.a., pa ga oslobodi, a povodom toga Uzvišeni Allah objavi: ''A od Vatre će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao. Onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. I on će zbilja, zadovoljan biti.'' (El-Lejl, 17-21) Nakon što ga je iskreno i u ime Allaha oslobodio, ne želeći ničiju pohvalu niti nagradu osim one Allahove, Ebu Bekr odvede Bilala kod Muhammeda, s.a.v.s. Njegova odjeća bila je pocijepana, a krv mu je obilno tekla iz mnogih rana koje su mu nanijeli mušrici. Poslanik, s.a.v.s., zagrlio ga je kao što majka grli svoje čedo, te je dovio Uzvišenom Allahu za njega i učinio ga prvim mujezinom u historiji islama. Kada bi god nastupilo vrijeme namaza, Bilal bi pohitao da svojim prodornim glasom zauči: Allahu ekber, Allahu ekber… Njegov glas ispunjavao bi vjernička srca snagom i poletom, a kada god bi Poslanik, s.a.v.s., došao u tešku situaciju i kada bi brige počele da ga more, obratio bi se Bilalu riječima: ''Odmori nas namazom, o Bilale'', pa bi on proučio ezan. (Ebu Davud, br. 4985, Ahmed, 5/364)
Poslaniku, s.a.v.s., bio je stalno na usluzi. Donosio mu je vodu i posudu za uzimanje abdesta, te mu nosio obuću. Sve je to smatrao čašću i ponosom s kojim se ništa na svijetu nije moglo mjeriti. A i Poslanik, s.a.v.s., isto je tako volio Bilala, što mu je na svaki način i pokazivao. Jedne prilike ga je upitao: ''Bilale, reci mi koje si to dobro djelo uradio u islamu u koje najviše polažeš svoju nadu? Uistinu, ja sam čuo klepet tvojih nanula ispred sebe u Džennetu…'' (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.) Dakle, Bilal je stanovnik Dženneta, i to mu je posvjedočio Muhammed, s.a.v.s.!
U jednom od vojnih pohoda Poslanik, s.a.v.s., zadužio je Bilala, r.a., da čuva stražu dok se ostali budu odmarali. Njegov zadatak bio je i da ih sve probudi na sabah-namaz. Kada je vojska zaspala, Bilal je ustao da klanja noćni namaz, te je na kijamu ostao skoro čitavu noć. Malo prije zore je završio, te se naslonio na zemlju da se malo odmori. Umor ga je svladao, te je utonuo u dubok san. Sunce je već izašlo, a niko od prisutnih nije se probudio na vrijeme da klanja sabah. Prvi je ustao Ebu Bekr, r.a., a nakon njega i Omer, r.a., te su se čudom čudili kako im se ova nevolja desila po prvi put u životu. Omer se stidio da Poslanika, s.a.v.s., probudi, pa je nervozno kružio oko njega, a onda se dosjetio i počeo glasno izgovarati riječi: Allahu ekber, Allahu ekber… Poslanik, s.a.v.s., ustao je i shvatio situaciju u kojoj su se našli. Zovnuo je svoga miljenika Bilala, r.a., pa ga upita: ''Nisi nas probudio?'', a Bilal odgovori: ''Moje je oči zadesilo ono što je zadesilo i tvoje, o Allahov Poslaniče.''  Poslanik, s.a.v.s., osmjehnu se pa mu naredi da prouči ezan, što on i učini. Nakon toga su u džematu klanjali sabah-namaz. (Buhari, 4/168, Muslim, br. 682)

Bogobojaznost je mjerilo časti
Bilala su voljeli svi ashabi. Ali, ljudi su ipak samo ljudi. Čine greške i propuste, te sa kaju i traže halala. Jedne prilike, zbog neke sitne prepirke, plemeniti ashab Ebu Zerr, r.a., obratio se Bilalu riječima: ''Ti, sine crnkinje!'' Bilal se naljutio i Poslaniku, s.a.v.s., ispričao šta se desilo, a on Ebu Zerru reče: ''Zar da ga zbog njegove majke omalovažavaš? Ti si doista čovjek u kome još ima džahilijjeta.'' (Buhari, 1/13, Muslim, br. 1661) U nekim predajama stoji da je Ebu Zerr, r.a., nakon ovog događaja svoje lice stavio na zemlju i od Bilala izričito zatražio ga zgazi nogama jer se grdno pokajao zbog riječi koje je rekao. Islam je vjera koja ljude ne klasificira niti dijeli na bijele, crne, žute ili crvene. Islamsko pravilo po ovom pitanju su riječi Uzvišenog: ''Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji...'' (El-Hudžurat, 13) Ovog pravila se Poslanik, s.a.v.s., držao od prvog dana svoga poslanstva, naglašavajući da ni imetak, ni položaj, ni boja kože niti porijeklo ne smiju niti mogu biti parametri po kojima će se neko cijeniti ili potcjenjivati. Bogobojaznost i dobra djela određuju nečiji status kod Allaha, i ništa osim toga.
Na dan velike pobjede u kojem je Mekka oslobođena od poganstva i nevjerstva, Poslanik, s.a.v.s., porušio je i porazbijao kipove koji su obožavani mimo Allaha i pri tome je učio kur'anski ajet: ''I reci: 'Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!"' (El-Isra, 81). Kada je nastupilo vrijeme podne-namaza, Poslanik, s.a.v.s., iz mase koju je činilo desetak hiljada ashaba poziva Bilala i naređuje mu da se popne na Kabu i da prouči ezan. Hvaljen neka je Uzvišeni Allah! Kakav li je ovo trijumf i pobjeda onih koji su nekoć bili slabi i poniženi, mučeni i ugnjetavani!? Postoji li na ovom svijetu pravda veća od ove, i zar ovo nije veličanstvena moralna pobjeda koju su svojim imanom i bogobojaznošću izvojevali siromašni i slabi? Nekoć crni rob, ponižavan i mučen, penje se na časnu Kabu te uči poziv Istine, slaveći Uzvišenog Stvoritelja, Allaha, dž.š. Gdje je Ebu Džehl, gdje je Ebu Talib i ostali ugledni prvaci Mekke, koje njihova vlast, ugled i porijeklo nisu spasili od Vatre u kojoj će vječno boraviti! Penje se Bilal na časnu Kabu i uči ezan. Obraća se čitavom dunjaluku najvećim i najvrednijim riječima koje insan može izgovoriti i čija se vrijednost i snaga neće umanjiti sve do Sudnjega dana. Kada je Bilal proučio ezan, ljudi zaplakaše. A kako i ne bi! Ko bi mogao slušati taj glas i gledati taj prizor veličanstvenog trijumfa i pobjede imana nad kufrom, i istine nad neistinom, a da ne zaplače? Zaplakao je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjećajući se dana boli i patnje kroz koje su prošli vjernici koje sada gleda pred sobom, i sjećajući se Allahove milosti i blagodati koju im je ukazao, kada im je dao ovu veliku pobjedu. U toj skupini pobjednika je i njegov bliski drug i miljenik, koji je bio od svakog odbačen, ponižen i mučen, pa mu je Allah ukazao Svoju milost i na Pravi put ga izveo. Postade prvi mujezin u islamu, i onaj iz čijih se grudi ore riječi koje svojom snagom potresaju Mekku i njenu okolicu. To su riječi tevhida – neprikosnovenog monoteizma. Riječi koje vjernike uzdigoše, a nevjernike poniziše, i riječi koje vrlo brzo čitav dunjaluk osvojiše: La ilahe illallah…

Smrt Imama i učitelja
I tako se desi. Allahovo određenje se ne mijenja. On je svakom stvorenju propisao smrt. Na ahiret preseli Muhammed, s.a.v.s., a Bilal se od tuge slomi. Zamislimo dvojicu ljudi. Učitelj i učenik. Imam i mujezin. Zajedno su život proživjeli i kroz patnje ili lijepe trenutke skupa su prolazili. Dane i noći, mjesece i godine… Rastajali se nisu, ali odjednom, rastanak je neminovan. Imam je umro, a mujezin ostao. Učitelj je ka svome Gospodaru preselio, a učenik još neko vrijeme na dunjaluku ostao: ''Ti ćeš sigurno umrijeti, a i oni će također pomrijeti...'' (Ez-Zumer, 30). Bilalu se čitav dunjaluk smračio. Zar je umro Poslanik, s.a.v.s.? Da, on je umro, ali njegov Gospodar je živ i nikada neće umrijeti. Vjera sa kojom je došao je živa, i nikada se ni pred kim neće slomiti. Ustao je Bilal da obavi svoju dužnost kojom ga je Poslanik, s.a.v.s., zadužio. Htio je da prouči ezan, i počeo je, ali… Pogledao je u prazan mihrab u kojem više nema imama, okrenuo se prema njegovoj kući, ali ni u njoj njega više nema… Ostade sam. Tako mu se činilo. Bez svoga učitelja, bez vođe, bez poslanika, pa kako da prouči ezan? Nekako je izgovorio prvu polovinu ezana dok nije došao do riječi ''ešhedu enne Muhammeden resulullah…'', pa se u njemu nešto slomi i ne bude u stanju više ni riječi jedne da prozbori. Silno je plakao, a u plač briznuše i svi oko njega. Zaplakaše muškarci i žene, i djeca i starci. Svi su plakali. Plakala je čitava Medina. Grad Poslanika i Allahova miljenika. Bilal se u plaču baci na zemlju i ostade na njoj ležati. Gdje je Imam? Umro je, a mujezin je ostao. Zalogaj gorke istine morao se progutati. Ashabi se okupiše i u čudu taj prizor promatraše. Reče im Bilal da nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti više neće učiti ezan. Ebu Bekr, Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik, upita ga: ''Pa ko će nam onda ezan učiti?'', a on im poruči da sebi izaberu novog mujezina. I tako utihnu Bilalov ezan. Ali, da li baš zauvijek?  

Smrt mujezina i učenika
Ebu Bekr, r.a., oslobodio je Bilala dužnosti učenja ezana. Razumio ga je i shvatio njegovu bol i tugu za Poslanikom, s.a.v.s., koju je i sam osjećao. Prođoše dani, mjeseci i godine. Uzvišeni Allah učvrstio je muslimane na Zemlji i dao im iz Svoje blagodati pa su osvojili mnoge države i daleke predjele. Bilal je učestvovao u tim pohodima. Odlazi je i dolazio, i svoje tijelo i zdravlje na Allahovom putu trošio. Kao borac i gazija na Allahovom putu stigao je i do Šama. Borio se protiv nevjernika i ljude poučavao vjeri. Strpljivo je čekao sudbonosni čas kada će otići sa ovog svijeta i  u Džennetu se sresti sa voljenim drugom. Postoji jedan izuzetno interesantan momenat vezan za period pred samu Bilalovu smrt. Naime, nakon što su muslimani osvojili Kuds u Palestini, Omer, r.a., se sa svojim slugom zaputio ka njemu. Čitav dunjaluk bio je u njegovim rukama, a njegova odjeća bila je pohabana i poderana. Čudnih li vremena i još čudnijih vladara! Čije srce iman preplavi, ahiret mu se omili, a dunjaluk mu se zgadi. Takav je bio Omer. Vratimo se Bilalu. Sakupiše se vjernici na ovaj veliki dan. Dan kada su Kuds preuzeli muslimani, istinski monoteisti koji svoju vjeru nisu opoganili primjesama kufra i širka. Okupiše se najplemenitiji i najodabraniji ashabi, učesnici Bedra kao i učesnici prisege na Akabi. Sjatiše se na jedno mjesto vladari dunjaluka kako bi prisustvovali veličanstvenom danu u kojem je Kuds vraćen u ruke istinskih sljedbenika svih Allahovih poslanika. Nastupi vrijeme podne-namaza, a Omer se obrati Bilalu i zamoli ga da im prouči ezan. Bilal mu reče: ''Prođi me se, o Omere…'' Omer mu tada kaza: ''Podsjeti nas, Bilale, na prohujala vremena i minule dane.'' Tada mnogi ashabi digoše svoje glasove i kao jedan povikaše: ''Bilale, boj se Allaha, to od tebe traži vladar pravovjernih!'' Ustade Bilal. Jedva. Njegovo tijelo je oronulo i starac je postao, ali se iz njegovih prsa začu prodoran glas oglašavajući namaz. Opet se začu Bilalov ezan. Omer briznu u plač, kao i mnogi odabrani ashabi. Zaplaka i čitava armija prekaljenih gazija i hrabrih mudžahida. Mesdžidul-Aksa se potrese i zadrhta od siline njihova plača i jecaja. Podsjeti ih Bilal na prošla vremena i na najboljeg i najljepšeg učitelja, na najuzoritijeg vođu i predvodnika, na Allahovog miljenika i odabranika Muhammeda, s.a.v.s., koji ih je silno zavolio, a oni su mu uzvratili istom mjerom. Divnih li uspomena, i još divnijih vremena koja proživješe vjernici, u kojima su uživali dok su u plemenitog Poslanika, s.a.v.s., gledali i iz njegovih usta Allahovu Objavu slušali!

Bilal se vrati u Šam i tamo dočeka smrt. U smrtnoj agoniji je u stihu govorio:
''Sutra ću sresti najmilije,
Muhammeda i njegove drugove.''
Veselio se susretu s njima i znao je da ga od toga dijele samo trenuci, pa da se ponovno susretne sa Poslanikom, s.a.v.s., Ebu Bekrom, Omerom i ostalim prvacima ovog ummeta. I tako Bilal preseli na ahiret: ''A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!'' (El-Fedžr, 27-30)

Iz ovog kazivanja o prvom mujezinu možemo izvući više koristi, od kojih je možda najvažnija da je kod Allaha ''najugledniji onaj koji Ga se najviše boji...'' (El-Hudžurat, 13). Kurejšije najplemenitijeg porijekla skončaše u Vatri jer su odbili da slijede Put istine i upute, a crni Etiopljanin završi u najuzvišenijim i najodabranijim mjestima u Džennetu jer je povjerovao u Poslanika, s.a.v.s., i slijedio uputu s kojom je došao. Molimo Uzvišenog Allaha da nas proživi u društvu poslanika Muhammeda, s.a.v.s., Bilala, i svih ostalih plemenitih ashaba, šehida i dobrih, a divno li su oni društvo.

(Saff.ba)